SONY DSC
Osušena uspomena, nabrane kože, trula marelica, prišla mi je jutros, došuljala se dok sam još spavala i u onom trenutku kada se njezina tanka, hladna sjenka rasula po čelu u hodniku, tup, osam sati, zvuk iz kutije, mjerilo za struju, neplaćen račun još se krije u notesu, poklonjenom notesu se ne gleda u korice.
Nisi bio tu.
Tijelo mi je pokušalo nešto šapnuti, nježno, nešto poput Dobro jutro, ljubavi, jesi li za kavu? Idemo, idemo zajedno u dan, nebo je plavo, plavo bez oblaka i sva djeca već su u plićaku, a nisi se bojala valova kad si bila mala, zašto se sada praviš da još uvijek spavaš, daj pokreni se već jednom, želim te.
Tijelo mi ide na živce ponedjeljkom ujutro.
Uspomena se naceri, vragolasta, vjetropirka, Audrey Hepburn.
Narasla je i njezine sada već vidljivo popunjene nadlaktice pokušavaju se ispreplesti s mojim nogama, guram zdjelicu prema stropu, osjećam kako mi se zatežu bedre i plesala bi nožnim prstima, sve je moguće ako se uspijem probuditi, pošteno se razbuditi za još jedan dan.
Nesreća nikad ne dolazi sama. Izgubila sam trideset minuta u slowmotion bitci s uspomenom koju uopće nisam tražila, ali kurva se pojavi onda kada mi se čini da je ekspedicija na vrh  protekla uspješno. Sve sam zube polomila, ali bila sam zadovoljna učinjenim. Prokletnica dolazi jer zna da joj se ne mogu oduprijeti ponedjeljkom ujutro. Ne kuca, samo se ušulja kroz prozor i počne rasti nad mojim uspavanim i neposlušnim tijelom.
I dira ona mene, dira, ne osjećam joj dah, samo me preplavljuje sluzava tvar koja se poput prehlade probija kroz glavu, tešku i punu nerealiziranih ideja pohranjenih u spomenutom notesu za sljedećih sto godina. Ispred mene je svo vrijeme ovoga svijeta, tek sam ga nedavno upoznala na plaži gdje je skakalo po vrućem pijesku i onda je leglo i jednostavno zaspalo pod palmom.
Shhhhh! Opet!
Pjeva mi na uho, ili je to ostao upaljen radio sinoć?
Ne, evo gladne gadure, želi se nahraniti mojim nemirom, mojim padanjem u ponore, staklenke koje zaboravljam napuniti nedjeljom navečer, vakumirati misli i prozračiti posteljinu, zaključati tavan i blokirati podrum, ugasiti program i ostaviti upaljenu noćnu lampu, onu staru, bakinu s dugim, crnim vratom od kovanog željeza.
Zanimljivo, tijelo šuti i ne reagira na provokaciju ove bolesne istrošene bijede.
Zbog tebe, zbog novog lista, neispisanog, bijelog polja, pjenušavo more oplakuje stopala usnulom Vremenu.
IVA PEJKOVIĆ
Iva Pejković: Ponedjeljkom ujutro