Vlatka Basioli rođena je 1985. godine u Zadru, gdje je napravila svoje prve književne korake – najprije kao predana čitateljica, a onda i spisateljica amater početnik, više kao zaljubljenik u pisanu riječ, nego s pravom pameti za istu. Prve prave korake u pisanju napravila je u srednjoškolskom magazinu tadašnje Kemijske škole Spektar, koji ju je od čitatelja i spisatelja amatera pretvorio u ozbiljnijeg promatrača i kritičara, najprije umjetnosti, a onda i društva. Tada je počela pisati i znanstveno-fantastičnu prozu, prvenstveno kao auto-psihoterapiju, ”iz potrebe”, jer je to, kako sama kaže ”jedini način da izbacujem demone iz sebe”, uz priznanje da ”pisanje više voli mene, nego ja njega”. Kao srednjoškolka osvojila je prve dvije nagrade u učeničkom proznom natjecanju ”Voda – izvor života”, te više godina sudjelovala na Lidranu sa svojim proznim, novinarskim i dramskim uradcima.

Službeno spisateljsko obrazovanje nastavila je daljnjim školovanjem na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, studijem rumunjsku i južnoslavenske književnosti, te upijajući svu magiju umjetnosti i filozofije balkanske literature. Tada je njezino pisanje iz prvenstveno kritičarsko- esejističkog žanra postupno prelazilo u ozbiljnije pisanje prozne fantastike, ali i usavršavanje pisanja književnih kritika. Svoje radove je objavljivala u studentskom časopisu ”Balkan express”.

Vlatkina prozna djela mogu se podijeliti na ona koja naginju realističnom, pomalo Andrićevskom ”pripovjedateljskom” stilu pisanja, stavljenom u opoziciju s fantastičnom, nerijetko i znanstveno- fantastičnom temom, te – s druge strane – na priče koje se odlikuju lirskim izrazom proznog teksta. Te su priče najčešće jako kratke, pa zahtijevaju da sam izraz izražava poruku i temu priče, a to je postignuto ekspresijom, ritmičnošću teksta (iako se radi o prozi), (ponekad netipičnom) konstrukcijom rečenica, te pažljivo odabranom misli koju bi tekst trebao prenijeti.

Svoje uzore Vlatka pronalazi ponajviše u tematici Orwelovih djela, filozofiji Pekićevih djela, pripovjednoj lakoći Andrića, te lirskom izrazu Pištala.

Vlatka Basioli