orsini

Kuća

na kraju grada. Ni velika, ni mala.
Kakva je bila, takva je i sada,
tvoja i moja, kuća na kraju grada.

Kuća
presječenih niti. Muzika još svira,
mrak je pun, al’ noći nismo siti
u našoj kući presječenih niti.

Zapinju i kližu znana lica
što ih goni povratak kući
u koju nikad neće stići
njihov obris, njihova skica.

Kakvu li zavjeru gradovi kuju?
Koje to stare mostove ruše?
Znana lica zaborave na duše
I olako svoju djecu truju.

Čime da prehranim strah?
Čuđenjem? Zatvorenim vratima?
Strah će nas nadživjeti
jer ga dišemo iznutra
i ne prepoznajemo znakove
iskrenih lica, izmišljenih rupa.

Sklopi oči i broji do dvadeset i osam. Broji.
Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam…
i onda…

 

Jučer, danas, šutnja

Šutnjom se, ljubavi, braniš,
silno se braniš
od žalca u paukovoj mreži
i jednom kad padne riječ,
past će na dno,
a s ovog dna se ne bježi.

Šutnja je, ljubavi, tlapnja,
i zalud tlapnja
gasi požar što u tebi bjesni,
nigdje zemlje nigdje vode,
samo nova vatra,
novi plamen ovoj pjesmi.

Šutnju, ljubavi, zoveš
imenom svojim, zoveš
tako brzo tako lako
tako da tvoje ime zvuči
prekratko
tako da ni ovaj predug stih
ne mogu da časno skrojim
tako da ni ove verse
na mogu da skratim glatko.

Čovjek u meni
sav je čađav
sav je rđav
zato se u šutnju sklanjam
poput tebe
sav se, ljubavi, sklanjam,
jučer danas sutra je
jučer danas sutra je
jučer danas sutra je
jučer danas…šutnja.

 

Mors, mortis

Varaš se kad zaspeš,
bijeg je nemoguć,
potonuće u istinu
određeno besviješću.
U zamci ne odlučuješ ti.
Boli.
Znam.

Postelja-samica,
izolirana placenta,
u njoj nepozvani gost,
neishranjeno čedo
židova i ciganke,
dead man sleeping.
Sve vidim,
cijelo mnoštvo tepa,
zdušno navija.
Pune puncate tribine:
„Ubij ga!“
„We want him dead!“
Sudac do suca. Proroci pravdonoše.
Živ je ergo Kriv je.
A porota?
Zar je cigo-ćifut zaslužuje?
Ne budite smiješni.

Novopečeni leš visi,
bar je stekao iskustvo,
neka kažu da smo beštije,
naučili smo mi njega.

Da mi povjeruješ
sad bih naiskap
preplivao noći do punte
što je sakrivaju maske.
Maski se najviše bojim,
Klonim ih se,
a čovjek im se klanja.

Maske i varke,
Slova i riječi,
Prst i ruka,
Život i smrt,
Tren i Vječnost.

I vječni ponavljači.

Ivan-Boško Habuš: 3 pjesme